NA GOSTOVANJU: Sportska gospoda sa druge strane linije
Sa ove strane linije su ljudi koji dolaze na posao, kliknu karticu, popiju kaficu ili pivo, i znaju da će, bez obzira na to kako i koliko rade, dobiti istu platu. To su nepotencijali, ljudi koje ne zanima da menjaju svet. Sa druge strane linije terena je svijet vitezova i samuraja, i treba da budeš hrabar i dostojan da hodaš sa divovima.” To su riječi pokojnog Miloša Grbića kada je svom sinu Vladimiru Grbiću objašnjavao šta znači izaći na teren, nositi dres reprezentacije i postati najbolji. Srpska odbojka je u rangu sa srpskim vaterpolom, veliko čudo, možda i veće od “delfina” u bazenu, jer je konkurencija mnogo veća. Iz siromašnih klubova, škola koje slabo rade na što većem razvijanju tog sporta, svake godine izlazi mnogi talenti, koji potpuno nestvarno stvaraju čuda. Sportisti koji od 2005. godine nisu propustili nijedno veliko takmičenje u obje konkurencije, koji su u Sidneju osvojili “lovorov vijenac”, koji su 2011. godine u obje konkurencije postali evropski šampioni i uvijek se ponašaju kao najveća gospoda na terenu. Prosto to su odbojkaši, oni slabo kada znaju kada šta znači ljetni odmor, od Svjetske lige ili Gran prija i svjetskog ili evropskog šampionata, oni nikad ne kažu ne reprezentaciji, iako spadaju među najbolje u svijetu. Fenomen srpske odbojke je nešto što se uklapa u čudo zvano srpski sport, s tim da odbojka ima svoj poseban šarm, eleganciju, ljepotu, sportski bezobrazluk. Neka krene pesma naša, pesma naših odbojkaša. Mi smo prava četa plava, čuvaj se svete plave čete” Nakon sankcija u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, u “Banjici”, “Pioniru” i “SPENS-u”, publika željna odbojke je obarala rekorde posjećenosti. Kako su rezultati bili sve bolji i bolji, tako su i tribine bile punije, sve do “Beogradske arene” i finala Svjetske lige 2009. godine kada je meč između Srbije i Brazila gledalo 22.680 gledalaca. Vrhunac uspjeha je bio već pomenuti Sidnej i olimpijsko zlato generacije braće Grbić, Kviska Vujevića, Đule Meštera, Andrije Gerića, Vase Mijića, Ivana Miljkovića, Bobe Kovača. Ubrzo je došlo do “buđenja” i djevojka na čelu sa Zoranom Terzićem i čudo iz Japana. Spletom čudnih okolnosti trener koji nije ni pomišljao da bude u ženskoj odbojci, na nagovor sada novog predsjednika CEV (Evropske odbojkaške federacije), Aleksandra Boričića, preuzima ŽOK Crvenu zvezdu, a ubrzo i, ispostaviće se, najbolju žensku selekciju Srbije sledeću deceniju. Na tom prvenstvu u Japanu, odbojkašice su krenule od prvog preko drugog i treće kola kvalifikacija i stigle do svjetske bronze, što se veoma rijetko dešava u svijetu sporta. [su_youtube url="https://youtu.be/3GHfJzqlz54"]   A onda je stigla i najuspješnija godina u istoriji srpske odbojke, kada su djevojke u Beogradu, a muškarci u Beču, stigli na krov Evrope. Sa jedne strane protivnice je terorisala Jovana Brakočević, a sa druge Ivan Miljković. U Beogradu je Maja djelila lopte u stilu najboljih svih vremena, a u Beču je Miloš radio sklekove protiv Italijana u finalu. Pred početak šampionata djevojkama je samopuzdanje podigao Novak Đoković koji je došao sa odbojkaškim dresom na trening i zatražio da mu se potpišu da sačuva dres budućih šampionki, koje su to i postale. Grmilo je u Beču i “Pioniru” “Bože pravde”, a Srbija je postala evropska sila broj 1. u odbojci. Neka bruje tribine, nek se čuje i naš glas, mi smo budni i spremni i uvek smo uz vas” Ja im uvijek govorim da one treba da budu ono što su sada i u budućnosti, da ne treba da gledaju na velika imena i dobro je što ovako mlade mogu igrati najveća takmičenja. One su pokazale tu sportsku drskost, bile su smirene u ključnim trenucima i zato su trijumfovale – rekao je Željko Tanasković, trener Vizure nakon velike pobjede u Ligi šampiona nad francuskim Kanom. U toj izjavi se vidi u čemu je tajna srpske odbojke, lige koja je najmlađa u Evropi, jer ti mladi odbojkaši/ce, vrlo rano dobijaju priliku da igraju za prvi tim, stiču veliko iskustvo i hrabrost za buduće velike mečeve. Tu se ogleda i veliki problem, finansije, zbog kojih tih mladi ljudi veoma rano idu u inostranstvo, a mnogi klubovi se i gase. Primjer velikog pada zbog finansija su užičko Jedinstvo i beogradski Poštar, u svoje vrijeme vladari domaće lige i stvaraoci mnogih reprezentativki, ali nažalost odbojka za mnoge nije finansijski zanimljiva i samo veliki entuzijazam i ljubav mogu održati klubove u životu. 151710_vbm-skola-odbojke-1_orighTa ljubav čini da oni koji nastaju u tim klubovi budu veliki ljudi, jer onaj ko se bavi odbojkom zna da neće zaraditi velike pare poput fudbalera ili košarkaša, već ima istinsku želju da bude na tronu, da dostigne visine svojih sportiskih idola. Odnos “večitih rivala” je pokazatelj da su u ovom sportu velika gospoda, tu nema obavještenja, gdje su svi drugi krivi sem samih vas i gdje se ne pada toliko nisko, samo da bi nanio udarac protivniku. Zato možda na prvenstvenim utakmicama i nema puno gledalaca, već samo njih 300-400 koji istinski vole ovaj sport. Nema tu velike medijske pažnje, sem kada se postigne ogroman uspjeh ili da se priča o izgledu neke odbojkašice. Srpska odbojka je zaslužila mnogo više poštovanja od nas samih, ti momci i djevojke svakog dana vrijedno treniraju u lošim uslovima i stvaraju fenomenalne rezultate. Tu ih trebamo podržati i potrebno je mnogo više ljudi na tribinama, ne samo kada dolazi Brazil, već i kada igra TENT protiv Dinama, kada Vojvodina, Zvezda, Vizura, Partizan, Spartak igraju evropske mečeve. Bilo je nekoliko izuzetaka, a u nekim od tih slučaja su pojedini “navijača” svojim fudbalskim navijanjem i bakljadom nanijeli štetu klub. Treba novije generacije naučiti odbojkaškoj kulturi navijanja, da dvorane budu punije, onda će valjda i neki sponzori shvatiti da u te mlade sportiste treba ulagati, a to će se sve vratiti društvu višestruko. Ne samo preko rezultata, već i preko mnoge djece koja će naučiti taj gospodski kodeks ponašanja i naučiti kako treba biti veliki čovjek u i porazu, i u pobjedi. Naša odbojka je sve to zaslužila i mi joj se moramo odužiti.

XS SM MD LG XL XXL