Igrao za Rudar i Borac, bio šampion s Obilićem i odbio da ide na Mundijal u Francusku

Evidentna je dominacija Crvene zvezde u srpskom fudbalu u posljednjoj deceniji. Međutim, prije nepunih 30 godina nije bilo tako. Pored "crveno-bijelih" i njihovog "vječitog" rivala, za titulu se pitao i na kraju je osvojio - Obilić. Jedan od glavnih protagonista tog uspjeha "vitezova" iz 1998. godine bio je Prijedorčanin, Miroslav Savić.

Nekada pouzdani defanzivac koji je špartao uz desnu aut liniju, po potrebi bio štoper, jedan je simbola šampionskog tima sa Vračara. Vojnik na terenu, profesionalac bez mane, bio je ljubimac čelnog čovjeka moćnog Obilića, Željka Ražnatovića Arkana. U velikoj ispovijesti Glasu, Savić je pričao o svom putu od Prijedora, preko Banjaluke do najveće scene i senzacije prvog reda u istoriji srpskog fudbala. Razbio je Savić mnoge predrasude i mitove, sa puno sjete prisjetio se nekih ljudi koji su, u periodu njegove mladosti, bili važan faktor tada jugoslovenskog fudbala. Ali i otkrio kako je odbio da putuje na Mundijal u Francusku.

- Svakom je san da ide na Svjetsko prvenstvo. Tad je bila Francuska 1998. Sjedili smo mi igrači Obilića u jednom restoranu i došao je Željko. Od naših igrača, trebalo je da idu Kiza Ranković i Nenad Grozdić. Da idu sigurno. Obilić je bio prvak Jugoslavije i morao je neko od nas da ide. Zaslužili smo to. Ranković je imao problem sa zadnjom ložom. Imao je rupu u mišiću. Kaže on Željku kaže: "Gazda, nema teorije da idem“. I onda kaže meni Željko: "Savara, ti si sljedeći. Ti ideš na Svjetsko prvenstvo“. I pazi sad moj odgovor. Kažem ja: "Sjajno je to, gazda, sve je to lijepo. Ali bila je naporna sezona, srijeda-subota, nisam bio kući. Ja bih ipak da se odmorim od fudbala i od svega“. Nije mi se išlo na Svjetsko prvenstvo. I danas kada pričam, ljudi mi kažu: "Ti nisi normalan“. Ali pazi kako sam tada razmišljao. Idem tamo, biću 20 dana, dvije-tri nedjelje, a neću igrati. Nisam siguran u sastavu. A ne znaš šta može da se desi. Neko se povrijedi, neko ovo, neko ono. A ja sam razmišljao: ako izgubim ovaj odmor, neću imati ništa. Neću moći da se odmorim i odmah ću na pripreme za sljedeću sezonu. Iz ove perspektive, moj odgovor je bio idiotski. To sebi ne mogu da oprostim – u dahu je ispričao Savić i dodao: Željko me gleda, igrači okolo gledaju mene i kažu: "Jesi li ti lud? O čemu ti pričaš?“ Ali u tom trenutku, nisam razmišljao: čovječe, ideš na Svjetsko prvenstvo. Ne ideš u Čačak ili Zrenjanin da igraš. Ideš na Svjetsko prvenstvo u Francusku! A ja u tom trenutku nisam tako razmišljao. Danas, iz ove perspektive, to je takav idiotski odgovor. Čudi me da i Željko nije tada rekao: "Slušaj, mali, nemoj da pričaš ništa. Spremi se i idi.“ Ja sam šokirao sve. Oni nisu mogli da vjeruju šta pričam. To ti je apsolutna kruna karijere, bukvalno. Ali kažem ti, u tom trenutku ja razmišljam: idem tamo, biću dvije-tri nedjelje, neću igrati, neću ništa. A ako izgubim ovaj odmor, neću imati ništa. A nisam razmišljao: čovječe, vidjećeš Svjetsko prvenstvo. Šta god da bude - nebitno je. Pisaće mi u "CV-u": Miroslav Savić - 1998. godine učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Kada danas pričam o tome, ljudi mi kažu: "Stvarno si bio toliko lud u tom trenutku.“ Ja sam u tom trenutku tako razmišljao. Ne mogu da kažem ništa drugo. Neke stvari jednostavno se tako namjeste u životu. Negdje ne doneseš pravu odluku - rekao je Savić. 

Fudbalom se počeo baviti relativno kasno. 

- Počeo sam u Rudaru. Bila je 1984/85. godina. Lopta mi je inače bila u ruci od malih nogu. I danas imam jednu sliku, mislim da sam imao dvije ili tri godine, ispod miške mi je bila plastična lopta, crno-bijela. Lopta mi je bila glavna igračka. Kada sam išao u osnovnu školu, ona mi je bila 300 metara od kuće. Ranije sam išao u školu. Ljeti sam već u pola sedam bio gore i igrao sa drugarima prije škole. To mi je bila opsesija. Jednog dana otac, koji je bio vozač u Rudniku, kod nas u Busnovima, u Tomašici me je pitao: "Da li bi trenirao fudbal“? Kako ne bih. Kaže: "Ja sam već pričao sa ljudima iz Rudara, idemo sutra". I tako me je odveo dole i ja sam završio u Rudaru, koji je tada igrao Drugu ligu Jugoslavije. Inače, sa 16 i po godina potpisao sam svoj prvi ugovor sa Rudarom. Tada je trener bio pokojni Zuban (Radoslav Zubanović) i on je sa mnom potpisao taj ugovor. Prve pripreme bile su na Kozari, ispred hotela. Samo je bilo: "Udri, trči, radi“. Meni je satisfakcija bila da budem u toj ekipi. Debitovao sam protiv Bečaja ili Mladosti iz Lučana. Postigao sam i gol na debiju - otkrio je Savić.

Zanimljivo je i kako je prešao u Borac.

- Bio sam u vojsci, nekih šest mjeseci. Bilo je svakakvih gluposti. Bio sam u kasarni "Kozara". Imao sam sreće da nismo išli nigdje. Bili smo mlada vojska. Bio sam mjesec dana na obuci, na Manjači. U avgustu je bilo vruće, ispod šatora, prašina, katastrofa. Bio sam operater na "maljutci". Vraćali smo se dole u kasarnu "Kozara" i ostali dole. Tako mi je, kažem ti, relativno normalno prošlo tih šest mjeseci. Kada sam završio vojsku, prvo sam išao za Zrenjanin. Moj pokojni ćale je znao bivšeg saveznog sudiju Dragana Simića iz Zrenjanina i preko njega je kontaktirao ljude u Proleteru. Otišli smo tamo, priča je bila da se vidimo sa trenerom, ali sada ne mogu da se sjetim imena. Tada sam upoznao i Darka Kovačevića, koji je takođe bio u Zrenjaninu. Bio sam možda sedam dana u Zrenjaninu. Prvo u hotelu, pa sam nekih nedjelju dana trenirao. Nešto nije bilo u redu oko papira, ne mogu da se sjetim tačno. Znam da je tada predsjednik Borca bio Anđelko Grahovac. Moj ćale je kontaktirao njega i Anđelko je rekao da dođem u Borac. Poslije Zrenjanina sam došao na dogovor sa Anđelkom i tako sam došao u Banjaluku. Imali su Zvezdine i Partizanove igrače, igrače registrovane u Beogradu, jer je klub igrao u Prvoj ligi Jugoslavije. Ispadalo se, ali je ideja bila da se napravi nova ekipa za Drugu ligu, sa domaćim igračima. Odigrali smo pet kola. Bili smo u Sremskoj Mitrovici. Moj debi je bio protiv Crvene zvezde. Imali smo pet ili šest kola do kraja. Krenula je Druga liga u Jugoslaviji. Putovanja su bila posebna priča. Više smo bili u Srbiji nego kod kuće. Igrali smo u Baču. Putovali smo koridorom tamo-amo - u dahu je ispričao Savić i dodao:

- Putovali smo noću. Išli pored Save, pored je bila hrvatska granica. Da skratimo put, da ne idemo na Brčko pa na Bijeljinu, nego da što prije stignemo u Banjaluku. I onda razmišljaš: ko zna kakva budala može da uzme zolju, opali i onda smo svi u problemu. Na jednom putovanju Jandra (Oliverom Jandrićem) je rekao: "Ovo ćemo da skratimo put, a neko nas može skratiti za glavu“. U tom trenutku ne razmišljaš. Možeš izgubiti glavu ni za šta. Hoćeš da stigneš kući, staneš na nekoj benzinskoj pumpi, pa nastaviš. Koridor, putevi, gužve, granica... Kada danas pogledaš sve unazad, kažem ti, nije bilo toliko loše koliko je moglo biti. Bar nismo morali da idemo u vojsku. Bilo je raznih obaveza. Jednom, kada se završilo prvenstvo, otišli smo u Glamoč. Bili smo sedam dana gore, na nekoj planini. Ne znam više tačno gdje je to bilo. Sjećam se da se jedan dio zvao Svinjska glava. Sjedim u trenerci na nekom rovu. Na drugoj strani su bili Gaja (Radovan Gajić) i Vinko (Marinović). Bilo im je dosadno. Gaja nije znao šta će od sebe - gore je bila linija, možda kilometar - i uzeo da puca…Kada su počele da sipaju granate posle, bježali su u rov. Poslije su mi pričali kako dva dana nisu izlazili iz rova. Ha-ha-ha. To nas je, siguran sam, držalo zajedno. Imali smo stvarno dobru grupu momaka, sjajnih igrača i još boljih ljudi. Možda nas je upravo ta atmosfera držala. I gledaš to, pa kažeš: "Mi igramo fudbal.“ Šta mi igramo? Nema para, nema ničega, ali igraš fudbal zato što Borac postoji, zato što su htjeli da imaju ekipu koja je registrovana u Srbiji. Imao sam čudan osjećaj. Nije mi bilo svejedno. Ljudi idu, ratuju, ginu, a ti kao igraš fudbal.

Miroslav je za Borac igrao dvije sezone.

- Gledao sam nešto nedavno. Našao sam neke stvari koje nikada nisam ni zapamtio, nisam ni znao. Bio sam tu od 1993. do 1994. godine, pa kada sam otišao dalje, mislim da sam odigrao oko 70 utakmica - naglasio je Savić u velikom intervjuu za Glas.