IDEALNI TIM FK SLAVIJA: Sretko Vuksanović - Bili smo sjajan tim

Među najboljih 11 igrača Slavije u njenoj istoriji, a po izboru navijača, našao se sasvim očekivano i opravdano Sretko Vuksanović. Popularni Doktor je praktično bio bez prave konkurencije. Njegove igre u dresu Slavije se pamte i dan danas, a on kaže da je zadovoljan da navijači nisu to zaboravili:

- Svakome od nas prija kada dobije jedno takvo priznanje. Proveo sam u Slaviji šest prelijepih godina. Imali smo sjajan tim i prava je šteta što nismo osvojili i više trofeja, a ne samo Kup Bosne i Hercegovine. Navijačima koji su glasali za mene mnogo hvala, rekao nam je Sretko Vuksanović, sadašnji koordinator u mlađim selekcijama Romanije sa Pala, a pre toga trener u Školi fudbala Olimp.

Sa Slavijom je Doktor došao do trofeja Kupa Bone i Hercegovine. Porazili su tim Slobode u finalu, na penale. Oba meča su bila završena pobjedama domaćina od 2:0, pa je Slavija nakon boljeg izvođenja penala stigla do trofeja. Bilo je 4:3.

- Milslim da smo zasluženo trijumfovali. Imali smo odličnu ekipu. Sloboda je bila pravi protivnik. Mogli smo i godinu ranije do duple krune. Imali smo Široki u finalnom okršaju kod njih. Tada smo trebali slaviti. Bilo je 0:0, a oni u Istočnom Sarajevu pređu jednom centar i daju nam gol. Tada smo imali i onaj meč sa Sarajevom za titulu. Bila je to prava katastrofa. Do 87. minute smo imali vođstvo, a onda primili gol. Fudbal je to. Žao mi je što nismo došli do titule. Sarajevo je imalo odličnu ekipu, a i mi, kaže Vuksanović.

Teško mu je da izdvoji igrače sa kojim je volio da igra. Kaže da su iz te generacije Slavije svi bili vrhunski. Zbog blizine pozicije u timu ipak izdvaja Gorana Simića.

- Toliko smo se dobro sporazumijevali na terenu da je to bilo nestavno. Znali smo u svakom momentu gdje se nalazi onaj drugi. Mislim da smo bili odlična veza između našeg defanzivnog dijela tima,a tamo su bli vrsni igrači, od golmana do štopera. U napadu nas je nosio Darko Spalević. Imao je sve odlike vrhunskog asa. Bio je agresivan, odlično se kretao, otvarao prostor, napadao zadnje defanzivce protivnika i nama u vezi omogućavao kreaciju. I sa njim sam se dobro slagao i znao sam kada i gdje da mu gurnem loptu. Ovim naravno ne umanjujem znanje i umjeće svih ostalih. Bili smo sjajan tim, kaže Vuksanović.

U  Slaviju je stigao nako igara u Željezničaru, a zanimljivo da je igračku karijeru počeo u Sarajevu,sa sedam godina je počeo trenirati. Deset godina kasnije  je stigao do prvog tima sa Koševa. Igrao se povremeno za seniorski sastav Sarajeva.

- Ja sam gdje god sam igrao ostao u korektnim odnosima sa klubovima. Kada me je Željo zvao da dođem da igram pristao sam i nikada nisam imao ni jedan problem sa navijačima. Vjerovatno sam jedini igrač koji nastupa za veterane tri kluba. Sarajeva, Željezničara i Slavije, kaže Sretko Vuksanović.

Pred sami rat 1992. godine Sretko je otišao na okupljanje omladinske reprezentacije Jugoslavije, u Beograd. Čekajući u Beogradu ostale reprezentativce  jedan dan je trenirao sa Partizanom. Popodne je u hotel Mladost (današnji M) stigao izaslanik Crvene zvezde Voja Kis. Čuli su da je Sretko u Beogradu, pa je uslijedio dogovor da krene trenirati sa tadašnjim evropskim šampionom. Oni su zauzvrat preuzeli na  sebe plaćanje svih njegovih troškova u Beogradu.   

-Tako je krenulo. Bio sam u Crvenoj zvezdi. Trenirao i trebao da potpišem. Sa selekcijom Jugoslavije sam otišao na turnir u Tulon. On se odražava svake godine. Pobijedili smo Francuze u polufinalu, a u finalu bolji od nas je bio Portugal. Tada su igrali za njih Rui Kosta, Figo...Bilo je mnogo menadžera koji su gledali turnir. Bio je sa nama i Elvir  Bolić. On i ja smo dobili ponude. Bolić je otišao u Tursku, a mene su tražili Sošo, Tvente i Groningen. U tom timu su bili Bata Mirković, Albert Nađ, Rambo Petković...Samo smo nas dvojica imali ponudu, ja sam ostao u Francuskoj, u Sošou. Nakon toga sam igrao u Gentu, Genku, Antverpenu, Pou i Tulonu. Nisam nikada zaigrao za Zvezdu. Ko zna šta bi bilo da sam se iz Francuske vratio u Beograd, kaže nam Vuksanović.

Nakon inostrane karijere od 12 godina vratio se u Bosnu i Hercegovinu, zaigrao za Željezničar, a karijeru je okončao u Slaviji. Dres Sokolova je nosio punih šest godina.