Banjaluka još u ruševinama od bombardovanja u Drugom svjetskom ratu, profesor biologije Dragan Rađević tupo je posmatrao trojicu snažnih mladića kako na kamion “furgon” tovare dijelove godinama čuvanog i održavanog namještaja. Sjeo je na trotoar nedaleko od gostionice “Aleksinac”.
-Prošetaj, biće ti lakše. Ostaću ja ovdje dok se sve ne natovari – kaže mu supruga Slobodanka, takođe profesorica.
Nogu za nogom Dragan prolazi pokraj slastičarne, prodavnice mješovite robe, kafane “Mostar”, izbi do novootvorenog bioskopa “Kozara”, ni sam ne zna o čemu je razmišljao. Trže ga nečiji glas:
-Dobar dan, profesore – pozdravlja ga Stevo Rapajić, drugar iz mladih dana, na izlazu iz improvizovane kafanske bašte pozorišta.
Rukuju se, pitaju za zdravlje.
-Čujem, profesore, da opet odlazite?! Vraćate se u Beograd, a tek ste došli – reče još Stevo.
-Tako je Stevo moralo biti. Danas odlazim, do jutra ću biti u Beogradu.
-Žao mi je, profesore. Banjaluka će biti siromašnija. 
-I meni, Stevo, ali drugi ne misle tako kao ti. Čak su mi rekli: “eno ti tvoj Beograd, ako ti se u Bosni ne sviđa!”
U daljini vidi obrise kapije stadiona “Bana Bogoljuba Kujundžića” i ona, golema kapija, u ratnom vihoru je oštećena. Ulazna vrata razvaljena.
Odnekud dopire graja. Sada je to Gradski stadion “Borac”. Krajišnika više nema! Sjeća se priče oca Petra.
...na veliki vašar tekstila u Milanu otputovalo nekoliko viđenijih banjalučkih trgovaca. Boravak u industrijskom centru Italije, što je, sa Torinom, Milano i bio, iskoristili su da odu na fudbalsku utakmicu, bila je to 1919. godina. Kožna lopta već je stigla u grad. Poznati klub Milan pobijedio je tim iz Rima, ili Napulja, nije tačno upamtio. Tada je u Milanu i pala odluka da se u Banjaluci formira klub, da se zove Krajišnik, i da mu boja dresova bude baš kao u Milana – crveno-crna…
Igrale su prva i druga ekipa Borca. Trening utakmica, ali dosta ljudi je oko igrališta i na starim trošnim tribinama. Za Borac igraju nekadašnji “krajišnikovci”: Bojer, Novaković, Radaković, Mastela… iz grupe uniformisanih ljudi, čini mu se da je među njima vidio i Nemanju Vlatkovića, poznatog komunističkog prvaka, glasno dobacuju:
-Nema ti više Krajišnika, pa da srbujete po Banjaluci!
To je Draganu rečeno i prije mjesec dana u zbornici Učiteljske škole gdje je radio, samo je umjesto Krajišnika pominjan Ban Svetislav Tisa Milosavljević.
Svega mu je bilo preko glave!
Na početku 1941. godine bježao je iz Banjaluke od ustaške kame, sada na kraju 1945. godine bježi od uvreda i šikaniranja komunističke vlasi.
Vraćao se kući. 
Kamion je bio natovaren.
Supruga se smjestila sa vozačem u kabinu, a on je na kamionu našao kakvu-takvu zavjetrinu. Prolaze “Maltu”. Uspravio se što više može. Vjetar ga udara po grudima i licu. Snažno je povukao ceradu koja je prekrivala komade namještaja. Pokrivši se po glavi sjeo je na pod i zaplakao da ga niko ne vidi i ne čuje…
U Beogradu je dočekao penziju. Bio je veliki fudbalofil. Prijatelj i Partizana i Crvene zvezde. Ugledan i profesor i fudbalski radnik. Redovno je išao na sve fudbalske utakmice, jedino nikad nije htio da gleda Borac kad je dolazio u Beograd. Boljelo ga je srce. U samoći bi znao da pusti i suzu. Umro je 1986. u 81. godini, a da nikad više svojom nogom nije kročio u Banjaluku u kojoj je rođen, rastao i odrastao.
Ništa ne boli kao duša!