Nemanja Bjelogrlić

Nemanja Bjelogrlić fudbal nosi u svom genetskom kodu. Ovom predivnom igrom, koja je često više od sporta, bavili su se njegov otac i stric. Još uvijek se bave. Ipak moramo naglasiti da je njegov talenat daleko iznad svega što su oni pokazivali ili pokazuju. Njemanji je tek 16 godina, a već ima prilično iskustva, čak i onog međunarodnog. Ovaj sjajni, tihi, vrijedni, i pametni dječak je primjer svojim drugovima i ponos svojim trenerima. u timu Stakorine iz Čajniča.

NN: Kad si počeo da treniraš fudbal?

NEMANJA: Kao mali stalno sam gledao utakmice na TV i znao sam skoro svakog igrača, i san mi je bio da jednog dana postanem profesionalci. Fudbal sam počeo da treniram sa šest godina.

NN: Sjećaš li se svoje prve utakmice, prvog gola? Kako si se osjećao u obje situacije?

NEMANJA: Slabo se sjećam, ali mislim da je to bila utakmica u Foči i tada dam dao prvi gol. Nisam imao poseban osjećaj, jer sam bio manji. Više se i ne sjećam svih detalja.

NN: Šta tebi znači fudbal? Šta ti predstavlja?

NEMANJA: Za mene fudbal je više od sporta. Preko fudbala stičeš nova prijateljska, obilazis druge gradove i države. Nekako napreduješ kao osoba.

NN: Debitovao si i za prvi tim. Kako je to uticalo na tebe?

NEMANJA: Prvu utakmicu za prvi tim sam odigrao na MOSI igrama i taj osjećaj je neverovatan. Nisam mogao zamisliti da cu debitovati za prvi tim sa 15 godina.

NN: Ono što je zanimljivo jeste da si igrao u timu sa svojim ocem. To je rijetkost u svijetu fudbala. Jedini sličan slučaj je nastup velikog Rivalda sa svojim timom. Šta kažeš na to?

NEMANJA: Srećan sam što sam imao priliku da igram sa ocem, to je nešto posebno, rijetko i gotovo jedinstveno.

NN: Je li ti bilo malo neobično?

NEMANJA: Na početku malo jeste, ali poslije sam se navikao. Dosta je drugačije trenirati zajedno sa njim od igranja.

Nemanja sa ocem Draganom

NN: Voliš li još neki sport osim fudbala?

NEMANJA: Pratim i ostale sportove, ali poslije fudbala najviše pratim košarku.

NN: Imaš li sportskog ili fudbalskog idola?

NEMANJA: Kao mali volio sam Nemanju Vidića, zbog toga sto je igrao za Mancester Junajted za koji sam, navijao i zbog toga što je bio borben i nije se bojao ničega. Divio sam se toj neustrašivosti.

NN: Igrao si u Italiji na jednom turniru, sa Brezinicom iz Pljevalja.. Šta nam možeš reći o tom iskustvu?

NEMANJA: Iskustvo je nevjerovatno. Nisam mogao zamisliti da ću igrati na nekom turniru u drugoj državi van Balkana.

NN: Koliko ti je značilo da igraš protiv svojih vršnjaka iz čitavog svijeta?

Nemanja Bjelogrlić u dresu Breznice Pljevlja

NEMANJA: Pa dosta mi je značilo. Vidio sam kako se fudbal igra u ostalim državama, i da su igrači dosta različiti, nego ovi sa naših pro stora. Toliko različitih stilova, škola i shvatanja fudbala.

NN: Odličan si đak, odličan i fudbaler, i koliko ti to dvoje uzima vremena ili imaš još neki hobi?

NEMANJA: Pa fudbal i škola uzimaju dosta vremena, a drugi hobi baš i nemam. Možda skijanje i plivanje, ali to nije za vrijeme škole. I volim da vježbam na stazi zdravlja.

NN: Čitaš li knjige, gledaš li filmove?

NEMANJA: Knjige slabije čitam, a filmove ponekad gledam.

NN: Koji je san Nemanje Bjelogrlića? Šta želiš da postigneš?

NEMANJA: San mi je da budem profesionalni igrac fudbala. To je teško, ali ne i nemoguće.

NN: Gdje bi volio da igraš?

NEMANJA: Najviše bih volio igrati u Crvenoj Zvezdi.

NN: Gdje sebe vidiš za 10 godina?

NEMANJA: Pa sad i ne razmišljam o tome. Daleko je to.

NN: Za kraj šta bi poručio mladima? I želiš li nekoga posebno pozdraviti?

NEMANJA: Da se bave sportom i da vjeruju u sebe. A pozdravljam mog tatu i trenera Konstantina Katanu.

To je bio mladi, talentovani, pomalo stidljivi dječak Nemanja Bjelogrlić. Dječak koji ima velike snove, ali čvrsto stoji na zemlji. Želje su velike, ali trud i rad ih prate. Želi puno, i radi mnogo, i mi mu možemo samo poželjeti da tako nastavi, sve do pozornice ostvarenih snova.