Rukometni klub Slavija opstao je u debitantskoj sezoni Premijer lige završivši na 10. mjestu premijerligaške tabele sa 27 osvojenih bodova.

Mnogi su u rukometnoj javnosti vjerovali da je Slavija siguran putnik u niži rang. Mnogi su vjerovali da Sokolovi sa postojećim igračkim kadrom ne mogu parirati drugim klubovima bosanskohercegovačke rukometne elite, ali su ih momci, predvođeni trenerima Borisom Tešanovićem i Bojanom Jolićem demantovali.

Skeptika je bilo i u samoj sredini odakle Slavija dolazi, Istočnom Sarajevu. Kao da ljudi nisu vjerovali u ove momke. Tek u prvoj utakmici mala dvorana u Istočnom Sarajevu je bila krcata, ljudi su ostali napolju, nisu mogli da uđu na tribine. Slavija je savladala Slogu, upisala istorijski trijumf, ali je onda nekako splasnulo interesovanje građana za rukometom. Dolazilo je na utakmice uglavnom 200-300 istih likova, koji su od prve do zadnje utakmice bodrili Sokolove, radujući se svakoj pobjedi, tugujući za svakim porazom.

Bila je ovo vraški teška sezona za debitanta u Premijer ligi. Samo igrači i stručni štab, uz uzak krug uprave kluba znaju kroz šta su sve prošli ove sezone i kroz kakvo su trnje morali da prođu da bi danas mogli ponosno reći da su ostali u elitnom rangu bosanskohercegovačkog rukometa. Bili su oni na pragu odustajanja još jesenas. Teška finansijska situacija, izostanak pomoći lokalne sredine, koja kao da nije bila svjesna šta je zapravo ovaj kolektiv postigao sam svojim radom, nenaviknut na pomoć sa strane, i mnogi drugi faktori stavili su mač ispod vrata Sokolovima.Samo je bilo pitanje vremena kada će klub istupiti iz lige, i bilo je teško igrati. Relativno lak poraz u Maglaju, pa onda ubjedljiv poraz od Zrinjskog kod kuće, poraz od Kaknja kod kuće, a onda debakl u Ljubuškom od Izviđača nadovezali su se na sve to, i situacija nije bila nimalo bajna. Pogodovalo je sve to onim pričama da Slavija nema šansu da opstane u ligi.

Svašta se dešavalo tih dana u klubu, ali na kraju svega toga Slavija se izdigla. Taj poraz u Ljubuškom 51:24 bio je očigledno prekretnica ove sezone. Nakon toga, u Istočno Sarajevo je dolazila Bosna Centrontrans, a Slavija je uspjela pobijediti, te odmah to povezati sa remijem u Živinicama protiv Konjuha na zatvaranju jesenjeg dijela sezone.

Stigla je zimska pauza, a sa zimskom pauzom i Duško Čelica. Nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine, stigao je na pozajmicu u Slaviju sa ciljem da vrati svoju prepoznatljivu formu nakon povrede, ali istovremeno i da pomogne lokalnim momcima u borbi za opstanak. Vukao je Duško Čelica ekipu, a istovremeno nastojao da od svakog saigrača pojedinačno izvuče maksimum. Dobili su tada i oni prijeko potrebno samopouzdanje, vidjeli da mogu i u drugom dijelu sezone bila je to posve druga priča. Niko se nije naigrao protiv Slavije, a umalo je tim iz Istočnog Sarajeva odlučio i šampiona. Prvo su jako sumnjivim sudijskim odlukama poraženi od Vogošće na svom parketu, a onda su uz katastrofalno suđenje para Dženana Grbića i Mirze Taletovića uzeli bod Izviđaču. Da nije bilo pomenutog dvojca, koji je u jednom trenutku isključivao i tri igrača Slavije istovremeno, a ljutitog Čelicu koji je torpedovao gol Izviđača u drugom poluvremenu morali su slati na dvije minute hlađenja zbog prigovora, sigurno bi slavili i najveću pobjedu sezone. Srećom, pomenuti sudijski dvojac nije koštao Slaviju opstanka, tako da će htjeli oni, ne htjeli, Sokolove i iduće sezone morati gledati u ligi.

Ono što uspjeh Slavije čini većim jeste igrački kadar sastavljen isključivo od lokalnih momaka. U obje polusezone Slavija je imala tek po jednog ''stranca''. Luku Vujovića u prvom dijelu i pomenutog Duška Čelicu u drugom dijelu. Sve ostalo čine momci koji su se rukometom počeli baviti u Istočnom Sarajevu, bilo u rukometnoj školi Slavije ili Omladinca. Dok drugi klubovi izdvajaju, za naše uslove, velike cifre i daju ''ozbiljne'' plate igračima, Sokolovi igraju za ''siću'', koja im je i sama bila upitna, ali igraju srcem, igraju iz ljubavi, i to ih je vodilo kroz čitavu sezonu.

Povrede su posebna priča. Ionako kratak roster osakaćen je bio brojnim povredama ključnih igrača. Jedan od najvažnijih odbrambrenih igrača, Srđan Lale, dva puta je lomio ruku u jednoj sezoni, najiskusniji golman, Nenad Janjić, se povrijedio, Ivan Benić je propstio kompletan drugi dio sezone, Bojan Kovačević je slomio ruku pred sami početak drugog dijela sezone, Boris Vuletić je propustio veliki broj utakmica, i tako dalje. Sitne povrede se ne smiju ni početi nabrajati, jer bi to potrajalo.

Uz sve to Slavija je opstala u ligi. Finansijski mnogo jači klubovi to ne bi uspjevali, ali Slavija jeste. I uspjela je uspješno privesti kraju sezonu, te sa ponosom reći: ''Vidimo se sljedeće godine na istom mjestu".

Ovakav uspjeh Sokolova mora se mnogo više propratiti. Šta će donijeti ljeto, pa onda i nova sezona neivjesno je. Ali, jedno je sigurno. Rukometni klub Slavija zaslužuje mnogo veću podršku kako lokalnih vlasti i privrednika, tako i stanovništva Istočnog Sarajeva.