Omladinske kategorije Slavije iza sebe imaju još jednu sumornu polu sezonu. Juniori su završili na 12. poziciji, a kadeti mjesto ispod, na 13. poziciji Omladinske Premijer lige BiH. Već godinama omladinske selekcije Slavije bilježe veoma loše rezultate. Jedino ohrabrujuće zapravo bilo je finale kupa protiv Širokog Brijega 2013. godine kada su "Sokolovi" poraženi od Širokog Brijega. A gdje su danas momci koji su igrali te utakmice ? Miloš Kubura, Nikola Radović i Ljubiša Berjan su i dalje u seniorskom timu Slavije, ali imaju uglavnom ulogu rezerviste, i više sjede na klupi nego što igraju. Kapiten te generacije, Andrej Dursun, trenutno igra u jednom austrijskom niželigašu. Savo Ćosović je igrač sokolačkog Glasinca, Vuk Ćosić je nakon epizode u bugarskom niželigašu, Marici, trenutno bez angažmana, a Nemanja Gigović je takođe bez kluba poslije neuspješne epizode u Goraždu. Ivan Gluhović se poslije godine dana provedene u prvom timu "Sokolova" odlučio na odlazak u Donji Srem, dok je njegov "partner" iz veznog reda, Dragan Ikonić, odlučio da napusti fudbal i posveti se futsalu, gdje je stigao do reprezentacije BiH. Jedini fudbaler za kojeg se može reći da je uspio za sada je Miljan Govedarice. On je iz juniora otišao u Donji Srem, pa se vratio prošle sezone u tim Slavije, a danas je fudbaler tuzlanske Slobode, najprijatnijeg iznenađenja Premijer lige, i standardan je prvotimac... To je najsvježiji primjer da je generacija bila koliko-toliko uspješna, a da većina od njih nije dobila pravu šansu u timu, jer se uvijek smatralo da klupska djeca nisu bila dovoljno kvalitetna da zauzmu mjesto u timu, a pod tim plaštom u klub su dovođena razna imena sumnjivih kvaliteta, pretežno "višak" iz sarajevskih klubova. Ne treba previše mudrovati, i ići još dalje u tim pričama o "djeci kluba", pa spominjati i generaciju koja je išla u Dalas na super kvalitetni "Dalas kup" da odmjeri snage, između ostalog, i sa moćnim Liverpulom. Takvo stanje je i danas. Klub luta bez jasnog cilja oko omladinskog pogona. Ponekad se stiče utisak da je taj omladinski pogon tu tek da se ispuni "zakonska norma" oko nastupa premijerligaških klubova i u omladinskim selekcijama. Pomoćni teren nikako da se napravi, da oni imaju koliko- toliko adekvatne uslove da se bave ovim sportom. Moraju, baš kao i seniori, da "tavore" po mini plohama sa vještačkom travom, pa s toga i ne čudi otkud tolika razlika kada Široki Brijeg ubjedljivo savlada Slaviju, a oni osim treninga, čak i utakmice igraju u svom kampu "Musa Karačić". A Slavija ne samo da nema trening kamp. Ona nema ni pomoćni teren. Tačnije ima, ali je on potpuno neupotrebljiv. Slavija nema ni stadion da omladinci igraju svoje utakmice. Poslije neuspješne, gotovo katatstrofalne, rekonstrukcije SRC "Slavija", gdje je i prvi tim jedva mogao nekako da sastavi devedeset minuta igre, omladinci su lutali. Igrali su oni jedno vrijeme u Vojkovićima svoje utakmice, "posjećivali" i Hadžiće, igrali i dole svoje domaće utakmice, a tek u posljednje vrijeme su se ponovo vratili u Lukavicu, na SRC "Slavija". A ne samo da nemaju stadion. Oni nemaju ni opremu. Godinama su igrali u jednim te istim dresovima, i to samo dresovima. Šorcevi su uvijek bili različiti, i momci su se snalazili sami za sebe. Štucne isto tako. Postavlja se pitanje, da li je ikome stalo do kluba, do omladinskih selekcija ? Ove sezone je stanje koliko toliko bolje. Omladinci su od kluba konačno dobili "novu opremu". Ovaj put šorc i dresovi su uzeti od prvog tima, i to garnitura sa kojom je Slavija igrala drugu epizodu Evrope, kada je u Olborgu uzela bod. Kao da su sentimenti prema tim dresovima toliko jaki, da žele da ih nose omladinci, umjesto da im se nabavi jednoobrazna oprema, sa sve štucnama. Jer i sada se snalaze sami za sebe kada je to u pitanju. Ali kako je bilo prethodnih godina sada je i odlično. Ali, oprema ne igra. Rezultati su i ove sezone veoma loši. Treneri se mijenjaju, možda i bez pravog razloga, a koordinisanog rada zapravo da nema ni u kojoj mjeri. I dok je kod Milana Miovčića postojala opravdanost da on napusti klupu juniora, jer su željeli da pomogne u radu prvog tima, postavlja se pitanje zašto je Bojan Kuljanin zamijenjen na klupi kadeta, ako pred njega nije postavljen nikakav konkretan cilj, i ako su njegovi rezultati bili i pristojni, u odnosu na ono što je Milan Gutović ostvario od dolaska na klupu, nezabilježivši niti jednu pobjedu, a jedna od njegovih najboljih utakmica je ona koju su izgubili od Željezničara 4:0. Petnaest kola je iza juniora i kadeta. Rezultati omladinskog pogona nikada i ne bi trebali da budu u prvom planu. U ozbiljnim klubovima želja je da se proizvede dovoljno fudbalera da oni mogu nastupati za prvi tim. Ali kada imaš kvalitetnu omladinu, uz adekvatnog trenera rezultati će sami doći. Izbaciti jednog ili dvojicu fudbalera godišnje, na koje se može računati da poslije godine adaptacije u prvom timu, u sljedećoj već budu dostojan kandidat za startnih jedanaest je sasvim dovoljno. Ako može Sarajevo, Željezničar, Borac, ili neko četvrti, zašto to ne bi mogla i Slavija. Zašto ne bi ponovo mogla da podari jednog Stefana Tomovića, Bojana Regoju, Predraga Papaza, Aleksandra Kosorića, Novu Papaza, Nemanju Pušaru, Mladena Lemeza, ili tako nekoga. Mogla bi, kada bi se sa njima adekvatno radilo, i kada bi im se stvorili optimalni uslovi. Trebala bi da postoji jasna vizija, a ne da se ekipa zasniva na "višku" iz sarajevski klubova, koji oduzimaju mjesto možda i talentovanijoj djeci od njih. Dok se sve to ne posloži, okosnicu tima će uglavnom sačinjavati momci sa strane, a Slavijini klinci će biti tu tek da popune broj igrača, uz nekoliko "incidenata", koji će biti počasni član startnih jedanaest.