---

Više od dvadeset puta u posljednjih par godina izašli smo na Maglić u svim godišnjim dobima, danju i noću, spavali na vrhu , ali uvijek taj vrh i ta planina ima nešto drugačije. Ovaj put nas je bilo više, ovaj put imamo cijela dva dana, ovaj put idemo stazom sa polazne tačke Lokva Dernečište,  tzv. „Poštarevom“stazom, a drugi dan planiramo u prašumu Perućicu i sići pod vodopad. Kada smo krenuli u petak veče oko 20h iz Istočnog Sarajeva,  znali smo da će to biti dobro druženje,jer je ekipa bila provjereno dobra. U kamp tj. na livadu na Dernečištu stižemo ono 23.00h, veče je hladna, nalazimo se na 1640m n/v, postavljamo šatore pa da popijemo nešto da se zagrijemo prije spavanja. Ponegdje u šumi svjetluca  par okica, pa onda neki zvuk, ipak smo mi na njihovoj teritoriji. Jutro i buđenje, pripreme za uspon, pakovanje. Polazimo kroz bukovu šumu, sunce jedva čekamo, ali oblaci su neumoljivi. Izlazimo na livadu, tu je već toplije, dobro markiranom i utabanom stazom dalje kroz kleku stižemo do prve sajle gdje počinje pravi vertikalni uspon narednih sati.Polako i sigurno uz dobro druzenje i uzajamno pomaganje izlazimo na prevoj odakle vidimo vrh. Još malo lagane šetnje i na vrhu smo. Maglić kao i obično nikad nije sam, planinari iz svih krajeva su na vrhu, ali ne ostaje se dugo jer danas je maglovit i vjetrovit. Mi ipak nalazimo zavjetrinu u uživamo nekih sat vremena u oblacima i povremenom suncu, uz lijepo druzenje. Polako krećemo nazad istim pravcem, sada još opreznije jer su sajle mokre, a kamenje je vlažno i klizavo. Silazimo sa stjenovitog dijela staze i livadom se krećemo prema vozilima gdjesrećemo dvoje poljskih turista. Razgovaramo sa njima naravno uz čuđenje otkud u ovo doba ovdje jer je  već  15h, a tek kad su nam rekli da idu na Maglić u majicama kratkih rukava i kratkih pantalona i u tankim patikama sa malim rančićem svjesni smo bili da će imati problema. Pokušali smo da ih ubijedimo i objasnimo da nemaju ni vremana i da se tako slabo opremljeni vrate  nazad,ali su oni odbili  i nastavili. Očito ih je neko dobro prevario, a i oni sami sebe, ali taj dio ćemo saznati kasnije. Mi nastavljamo po svom planu, silazimo do vozila, a onda se prebacujemo do Prijevora. Tu postavljamo kamp, sakupljamo drva za vatru, palimo roštilj i uz jelo i piće nastavljamo prelijepo druženje.....a onda iz mraka odnekud pojaviše ono dvoje Poljaka, blijedi, iscrpljeni, prestrašeni, mole za pomoć. Svjesni su da u takvom stanju nemaju snage hodati do vozila još osam kilometara po makadamu u mrkloj noći. Nema drugog načina već odvesti  ih našim vozilom do Dragoš sedla gdje su ostavili vozilo. Ispričali su nam da su krenuli sa Dragoš sedla na Maglić i da nisu uspjeli izaći na vrh, te da su odmah počeli da se spustaju naTrnovačko  jezero, a potom na Prijevor. Prijatelj im je rekao da na Maglić mogu izaći lako i bez ikakve opreme šetajući  (e,  dobar prijatelj). Dok smo mi odvezli Poljake, Milan i djevojke su ložili vatru, a zatim smo nastavili druženje do ponoći. Ujutro osvanuo lijep dan,  ustajemo,  pakujemo opremu i autima silazimo do Dragoš sedla gdje je početak staze za prašumu Perućicu. Staza dobro zarasla, oborenih stabala, granje, nisko rastinje, prava prašuma. Prolazimo potočić i nailazimo na prvu zmiju, crna i duga, žutog stomaka, zaobljene glave.... nije otrovica,  to je smuk. Staza pod vodopad dalje nije markirana, samo oni koji se snalaze i dobro pamte naći će prolaz,a ja sam od svog učitelja Slobodana Simića Simare naučio kako da nađem prolaz, pa polako se krenusmo spustati. Društvo nam prave planinari iz Srbije koji  iskoristiše priliku da se spuste sa nama pod vodopad, a nama opet drago kao i uvijek. Čuje se huk slapa kako se razbija od stijene, šuma je gusta pa tek kada se skroz spustismo, ugledasmo vodopad Skakavac  u potpunosti. Privilegija je ovo vidjeti i doživjeti, zato ostajemo duže da još uživamo. Vrijeme da se krene,  sada je sve uzbrdo, kao uz nebo da se penjemo, velike krošnje su zatvorile protok sunčevih zraka pa je velika vlaga, teško se diše,  a mnogo znoji. Stazica krivuda, a sa lijeve strane pored staze prije potoka  ispod nekoliko osučenih borova u hladu, zamaskirao se u lišće, glavu naslonio na tijelo i čeka....polako mu se primaknemo, posmatramo ga, a on se ne pomjera kao da pozira, a onda smo mu valjda dosadili, pa je krenuo  lagano da se izvlači iz lišća.... poskok kapitalac dužine preko 1m....lagano nam je okrenuo leđa i otišao u svoj mir koji smo mu narušili. Izlazimo na Dragoš sedlo, ručamo na vidikovcu sa pogledom na vodopad i analiziramo ova dva dana. Svi smo bili zadovoljni, svi smo pronašli nešto, a ovdje se stvarno imalo šta i pronaći i vidjeti i doživjeti. Do sljedeće planinarske ture pozdrav od VISOKOGORACA ISTOČNO SARAJEVO u sastavu Dejana, Valentina, Slavica, Pedja, Milan i Miko. Fotografije:  Predrag Krstović [gallery order="DESC" bgs_gallery_type="slider" ids="76643,76644,76645,76646,76647,76648,76649,76650,76651,76652,76653,76654"]