Umjesto izvještaja sa utakmice u kojoj je bilo svega osim fudbala, Uprava FK Lokanj se odlučila na zvanično saopštenje upućeno najviše "sportskim prijateljima" iz Donjeg Crnjelova. Teško je nakon ove utakmice reći ko je posle 90 minuta izašao kao pobjednik. Da li je to domaćin, čija je uprava sklanjala pogled, a par igrača cijelu utakmicu se izvinjavala ili gost koji je iako sa tri "primljena" gola i krvavim nogama, uzdignute glave i čista obraza završio utakmicu. Mada umjesto tri "primljena", ispravnije je napisati tri priznata gola, jer treći gol nije bio ni blizu gol linije, ali koga to briga, nije postojao ni penal, pa je sviran na početku utakmice. Sve to je ipak u drugom planu, ne žalimo se na rezultat, jer smo znali šta nas čeka. Nakon što smo odbili ponudu da prepustimo bodove, jasno nam je rečeno da se ne ljutimo, ali bodovi moraju ostati u Crnjelovu. Ne ljutimo se mi mnogo ni na sudije. Vidjelo se kod oba pomoćnika da im je neprijatno i da im je više dosadilo da sude utakmice u kojima neko "mora" da pobjedi. Zbog toga i ne čudi što se raduju delegiranju u Lokanj, jer u Lokanju nema pritiska i nema otimanja. Nikada u prethodnih 5 godina od kako je klub reaktiviran, FK Lokanj nije tražio pomoć od sudija, niti bodove od protivnika. Zato moramo naglasiti da su pomoćnici bili čak i korektni, mada razočarani odnosom domaćina.

Njegoslav Bošković je već posebna priča, dečko je baš uživao u tome što on odlučuje pobjednika, što je bar 90  minuta u životu neko bitan i neko ko donosi odluke. Dečko je par puta ponosno na pitanja gostiju odgovarao sa "može mi se". I to nije predmet ovog saopštenja, jer se radi o čovjeku koji ima svoju cijenu, a ljudi za koje se zna koliko koštaju nisu vrijedni pomena. Upravu i igrače FK Lokanj boli odnos "sportskih prijatelja" iz Crnjelova. Boli, zato što nismo zaslužili ovakav odnos. Boli, zato što smatramo da nikakvi bodovi niti bilo kakav rezultat nisu važniji od dostojanstva. Boli, što iako su znali da će dobiti bodove, nisu učinili ništa da spriječe brutalne startove svojih igrača. Boli, što su nas domaći igrači vrijeđali cijelu utakmicu, nazivajući nas plaćenicima i optužujući da igramo za nekog trećeg. Boli, što je na klupi domaćina bio neko ko je izigravao trenera (nema ga u protokolu kao trenera) i vrijeđao gostujuće igrače, podržavao brutalnosti nekoliko domaćih igrača i čak imenom prozivao koga treba "sasjeći" i "počistiti" sa terena, odnosno "završiti" sa njim.

Poštovana gospodo iz sela dobrih domaćina. Krajnje je vrijeme da neko od tih dobrih domaćina preuzme klub ili vi koji ste zaista i u nedelju bili korektni i sklanjali pogled znajući kako ste dočekani u Lokanju da izliječite vašu ekipu. Da li smo zaslužili da izađemo sa terena krvavi? Da li smo vam dugovali nešto, pa odbili da vratimo dug? Da li imate dokaze za tvrdnje vašeg kapitena Simića, nezrelog Vase Mitrovića i do nedelje momka koga smo najviše cijenili u vašoj ekipi Mionića, da smo mi igrali za nekog trećeg protiv vas? Da li je naš najstariji igrač i čovjek koji je preko dvadeset godina u fudbalu zaslužio da ga vaš "trener" (koji je vjerovatno iz Crnjaljeva izašao samo kad pođe na pijacu) proziva cijelu utakmicu, traži od svog igrača "da izbaci sedmicu iz igre", "da završi sa sedmicom", što Čordić i čini konačno posle 25 minuta, nakon tri neuspjela pokušaja?! Da li je on zaslužio kod vas gospodo da hramajući završi utakmicu i krvav izađe sa terena? Da li je Lokanj zaslužio kod vas da nijednom ne opomenete vašu publiku koja je cijelu utakmicu prijetila našoj klupi i prozivala naše igrače na terenu? Da li su tri boda važnija od obraza i dostojanstva? Da li mislite da se sa jednom utakmicom završava sve u životu?

Na sve ovo vaš kapiten, nakon poklonjenog trećeg gola, pita naše igrače: "Je li odustajete, da se ne "klepamo" više?" Da nije tužno, ovaj dječiji komentar bi bio smješan. Ekipu Lokanja desetkovanu povredama i kartonima (na klupi sjedio samo jedan zdrav igrač), mogli ste pobjediti na pošten način i osvojiti tri boda zasluženo, ovako ste pljunuli na sve ono što smo izgradili za poslednje tri sezone i 5 krajnje korektnih utakmica. Na kraju, ostavljajući naše razočarenje odnosom saveza i par službenih lica prema našem klubu za drugu priču, nadamo se da će ekipa Zadrugara ostati u ovom rangu takmičenja. Ne da bi se nekome svetili, nego da im i sledeće godine pokažemo kakav treba da bude domaćin i kako se odnosi prema gostu, bez obzira na rezultat. Da im pokažemo da je Lokanj selo dobrih domaćina, ali uvjek, a ne samo po potrebi.

Shvatajući da je u ovom rangu takmičenja nemoguće u proljetnom dijelu izigravati Don Kihota i da je zabranjeno čak i pokušati pobjediti u gostima ekipu koja se bori za opstanak, nismo reagovali na otimanje bodova, međutim preko dešavanja u Crnjelovu, nije se moglo preći. Da ne bude sve tako crno, moramo pohvaliti odnos par domaćih igrača koji su očigledno bili razočarani ponašanjem svojih saigrača i "trenera", a tu prije svih pohvale idu na račun Siniše Pavlovića i Nenada Gajića, zatim časnim i poštenim ljidima iz Crnjelova čije su oborene glave govorile više od hiljadu riječi. Na kraju su nam čak i slali poruke "Izvinite, ali morali smo pobjediti danas". U redu, morali ste, ali ne na ovako brutalan način. Našim fudbalerima se zahvaljujemo i čestitamo na dostojanstvenom odnosu tokom proljećnog dijela prvenstva, naročito u Loparama i Crnjelovu. Sportski pozdrav i dobro došli u Lokanj.