Velimir Petković FOTO: Damjan Tadić/Cropix

Velimir Petković, dijete banjalučkog Borca, trener koji je s crveno-plavima 1991. godine osvojio Kup IHF, završio je misiju na klupi nacionalnog tima Rusije i nedavno je preuzeo hrvatskog šampiona Zagreb.

Dao je intervju „Sportskim novostima“ u kojem je pričao o svemu: Zagrebu, Banjaluci, Hercegovini, rukometu na jugoslovenskim prostorima... Posljednji trenerski angažman imao je u Rusiji koja je pod sankcijama.

-Bio sam četiri godine, lijepo sam bio prihvaćen, odlično sam se osjećao. Imao sam dosta problema s njemačkim novinarima poslije početka te "specijalne operacije", kako ja to i danas zovem. Jedan sam od rijetkih stranih igrača ili stručnjaka koji tada nisu napustili Rusiju. Kad sam svojevremeno došao na odmor kući u Njemačku, supruga i porodica i svi moji prijatelji rekli su mi da se ne vraćam u Moskvu, ali ja sam otišao. Kad sam otvorio vrata prostorija Ruske rukometne federacije, svi su bili šokirani. Svi su tada odlazili, bježali, hvatali posljednje letove, a ja sam išao u suprotnom pravcu. Nažalost, imao sam iskustvo iz ratova na ovim našim prostorima. Zbog svega toga gledam svaki takav problem s više strana, nikada jednostrano. Uvijek čitam kompletnu štampu, pratim vijesti iz svih izvora – rekao je Velimir Petković i nastavio:

-Razmišljao sam puno o tome i shvatio da moja supruga u Berlinu čita i dobija jedne informacije, a ja u Moskvi potpuno suprotne, nešto sasvim drugo. A kad sve to pratiš, sve i posmatraš drugim očima, istina je uvijek negdje u sredini. Nikad nisam dopuštao da neko formira moje mišljenje, ja sam ga sam sklapao na osnovu informacija iz svih izvora. Ne bih o tome previše, ali nije sve onako kako se ljudima ponekad čini. U svakom slučaju u Rusiji sam proveo jako lijepe trenutke i stekao prijatelje kao i svuda gdje sam radio i živio. Mnogi mi i danas ne vjeruju da je gore sve normalno, da život i dalje normalno teče. U Moskvi je sve kao da rata i nema; kupovao sam u u gradu i Vegetu i Krašove bajadere. U Rusiji je stvoren jedan paralelni posebni svijet, sve i dalje funkcioniše. Rusija mi je dala pečat, otvorila mi je na neki način oči, ali je u meni ostao ovaj naš duh.

Rođen je u Grudama od oca iz Drvara i majke iz Konjica, odrastao u Banjaluci, u Njemačkoj doživio rukometnu slavu... O jugoslovenskoj školi rukometa je takođe pričao.

-U Hrvatskoj je rukomet ostao na nivou, to pokazuju veliki rezultati. Nema više onih najboljih igrača, one najbolje generacije, malo se posustalo, a ovim mladima sada treba malo vremena. Perspektiva postoji, ali treba vremena. Očekivanja su uvijek velika, potrebno je vrijeme, a treneri ga danas zbog zgusnutog kalendara nemaju. Na predstojećem SP-u podrška navijača neće izostati, nacionalni je naboj najveći u Hrvatskoj. Kakvi će biti igrači, vidjećemo. Na Olimpijskim igrama u Parizu nije bilo dobro, ali ja sam optimista, Hrvatska može do polufinala. Desetak nacija može do medalja, razlike su danas male, presuđuje jedna lopta, jedna sudijska odluka, golmani... Što se ostalih naših reprezentacija tiče, situacija je nešto lošija iako se u Sloveniji najbolje sistemski radi. Što se moje Bosne tiče, podijeljena je, nema zajedništva. Moram se ispraviti – kako to u Berlinu često radi moj prijatelj Enver Marić - "ne u Bosni, nego u Bosni i Hercegovini". Sjetimo se koliko talenata i igrača je dala BiH reprezentaciji bivše zemlje. Danas to, nažalost, nije tako i BiH je danas posljeddnja od svih naših reprezentacija. Ukupna situacija i položaj rukometa nisu dobri i samo zato igrači srpske nacionalnosti preferiraju za srpsku, a Hrvati za hrvatsku reprezentaciju. Kad se to promijeni, biće bolje. Ja to metaforički volim reći – kad me Dodik pozove da vodim reprezentaciju, tada ću otići. Sistem u svakoj državi generiše sliku sporta, Slovenci su tu najbolji. Srbija je neorganizovana, trebao sam biti, svojevremeno njen selektor, ali mi nisu ni javili da su izabrali drugog (Sead Hasanefendić, op. a.) – rekao je, između ostalog, Velimir Petković, novi trener RK Zagreb za „Sportske novosti“.