ŽFK Radnik, Bijekjina

Rukometni ženski klub Radnik iz Bijeljine, inače prvak Republike Srpske je neposredno pred izvlačenje takmičarskih brojeva za novu sezonu odustao od nastupa u šampionatu Bosne i Hercegovine. Tiho, ne objavljujući tu vijest u javnost Radnik se povukao. Svoje mjesto ostavio je upražnjeno, mjesto koje po svemu pripada Republici Srpskoj popunio je odlukom Upravnog odbora Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine timu Sloge 2013 iz Uskoplja – Gornjeg Vakufa.

Ostaje pitanje kako su predstavnici Republike Srpske glasali da umjesto Radnika ide klub iz Federacije Bosne i Hercegovine? Ostaće to bez odgovora, ali se mi nećemo u ovom momentu baviti time, nego ćemo objaviti tekst koji je na svojoj Fejsbuk stranici objavila kapiten Radnika Ozrenka Olja  Vićić. Ona je u njemu objavila ''tužnu'' priču šampionki koje nisu znale da neće igrati u rukometnoj bh eliti. Navela je da trener tima Miodrag Trifković nije igračice obavijestio da klub neće u bh rukometnu elitu. Navela je i da klupsku upravu čine članovi porodice trenera, da su igrale bolesne i povrijeđene za klub želeći da osvoje šampionsku titulu. Na kraju su razočarane, prevarene…Njeno pismo objavljujemo u potpunosti.

Rukometašica

Davno nekad bješe djevojčica koja je išla na mnogobrojne sportove, pokušavala se pronaći u mnogo njih. Neki su sportovi polazili za rukom neki bas i ne pa je odustajala od svakog koji se poklopio sa treningom rukometa.

Na kraju to i jeste rukomet i izbor koji traje vise od 20 godina…

Počela u ŽRK Radnik Bijeljina, podizala se od samih početaka kroz sve selekcije, ostvarivala i uspone i padove, odrastala, školovala se uz taj klub i sport!

Osnovala porodicu i nikad nisam prestajala, rodila obje ćerke uvijek se vraćala ono u čemu je uvijek uživala!

UVIJEK igrala iz ciste ljubavi, jer nikad nije bilo nikakvih sredstava za nas, nas zbog kojih je isti klub i postojao…

Ćutiš, igraš, prolaze godine i dolazi sezona u kojoj pogledaš u svoj tim, mlade djevojke željne samo jednog, a to je lider svoje lige, svoje države , ponos svoga grada ! I zamislite USPJEVAMO!!!

USPJEVAMO, pored toga sto nemamo sistematske preglede sigurnih 15 godina, ne znajući da li možemo zaista zdravstveno izgurati sve!

Svaka dala svoj posljednji atom snage, volje, želje i truda na terenu! Svaka utakmica je teška bila, ali svaka od nas kad pogleda na dole jer je umor ili povreda stiže priđe saigračica i podigne joj glavu jer se bore kao JEDNA!

Podižu pehar zajedno, slave sa suzama u ocima gledajući jedna drugu kroz svaku suzu sretnicu, jedna drugoj zahvaljuju na svakom trudu uloženom! Svi za jednu jedna za sve!

Pa kao Kapiten preponosna na njih, na moju rukometnu porodicu!

Svaka od vas na svoj način posebna!

Svaka vrijedna mnogoooooo više od onoga sto je dobila od kluba za koji su sve od sebe dale!

A šta je priča svake od njih, čime je klub ponizio one koje su im slavu donijele!?

Trener nije mogao naći vremena da otkuca poruku u kojoj navodi da se prekidaju treninzi određenog datuma.

Trener kao i uprava kluba ( koju čine svi članovi jedne porodice) nisu mogli naći vremena da one koje su zaslužne za svaku slavu koju ove godine nose, da nam oni saopšte da klub ne može u Premijer ligu, da nema dovoljno novca bilo šta, samo da stanu ispred nas kao što smo mi ponosno nosile i borile se sa njihovim klubom na dresu!

Svaku od nas donekle slagali, a uvijek imali korist od toga što smo tu i što igramo, jer nijedna od nas nije vidjela nikad nikakvu finansijsku premiju, kad god smo tražili dobili smo odgovor da smo “amaterski klub”. E pa amaterski klub je uzeo lider mjesto u Prvoj ligi Republike Srpske, ostvarile svoju misiju, da bi na kraju ispali prema svakoj od nas jezivo nepravedni!

Svaka od nas podjednako zaslužna za ostvareni rezultat i na svaku do neba ponosna!

Moj PIVOT, Petra Jovanović, sa povrijeđenim koljenom već dvije sezone igra, kako zna ona i njeni roditelji koji su uz nju kad zaboli, a zaboli od rukometa! Stub u odbrani a zvjer u napadu. Moja desna ruka u svakoj akciji u pogledu stane što nekom u životu ne stane!

Moj GOLMAN, Jelena Šurbat, povreda koljena 2 mjeseca stajala na golu, stegla zube i izdržala, zato smo i ostvarile rezultate. Pored ljutnje roditelja da ne igra povrijeđena, izdržala je kao prava lavica!

Moje KRILO, Vanja Pejić, povrijeđena čašica i spriječena da igra poslednja tri kola, ali je bila sa nama kao podrška! Kako je došlo do povrede, pa zbog požrtvovanosti na prethodnim utakmicama! Najviše pogođenih golova u našem timu, svjetlica moja!

Moj BEK, Milica Lancuški, crvenokosa prodorna cura! Imala petlju kad god je trebalo! Ako treba na glavu moja Milica na glavu ide, jer voli rukomet!

Moj BEK, Anja Divčić, mlada, perspektivna djevojka koja je preko noći morala preuzeti inicijativu i krenuti ozbiljnim koracima uz nas da igra! Zamislite, zvjerski pokidala! Lutka moja!

Još jedan moj BEK, Vladana Miličević, naša Janje koja nije bila tu cijelu sezonu, skoro majka postala, ali je bila tu kad je zatrebala, ali iza nje je mnogo godina uspješnih sezona.

Moje mlade nade, sestre Milica i Miljana djevojčice koje su kroz ovu sezonu morale da odrastu i ozbiljno su prihvatile taj zadatak!

Imamo i Jovanu mladu nadu rukometa, svaka čast na svakom potezu.

I još mnogo njih u nizu, moje sestre Nejla i Lina, Darija, Ana, Stefana, Jelena, Maja, Taša, lutke moje mile koje su dale sve od sebe zato cure moje i jesmo bile tu gdje jesmo, PRVE u Republici Srpskoj, ponos grada!

Treba da ste ponosne, za to ste se borile i želim da bude još uspješnije!

Ja sam ponosna na vas na moju rukometnu porodicu! Hvala vam cure moje za sve ove godine postojanja, odrastanja, poraza, pobjeda, samo mi znamo kroz šta smo sve zajedno prolazile!!!

VELIKE STE LAVICE MOJE!

A da, prestajem da igram ali samo za ovaj klub! Ko zna šta donese danas ili sutra, ali znam da svaka od vas je dio mene cijeli život !

Svi trebaju znati SVE!