Borac, Banja Luka i Republika Srpska već odavno, i to u kontinuitetu, gotovo bez predaha, zarobljeni su s mnogih strana u vrtlogu mržnje. I to i ovim, fudbalskim povodom, ili svojom snagom: Borac kao simbol, a Banjaluka i Republika Srpska oslikavaju personifikaciju jednog cijelog naroda.

Zar ovaj sluđeni svijet, i u fudbalu, već nije i umoran i smoren od prokletstva mržnje!?

Borac je na Farskim Ostrvima poražen, jer je igrao očajno, ništa ga nije htjelo, nije ličio na sebe, ali imaju i takve utakmice., imali su ih velikani kao Real, Liverpul, Milano, Barselona… Nije li i to saznanje dio fudbalske čarolije, od kada su  prvi put loptu šutnuli velški  rudari.

Ali, ovo, čega smo svjedoci nakon Borčeve eliminacije iz Evrope, patološko je orgijanje nad fudbalskom perjanicom Republike Srpske, što crveno plavi i jesu, dokazujući direktno da meta nisu ni trener Nenad Lalatović i njegovi izabranici već upravo Republika Srpska, i to s kraja na kraj, od Novog Grada do Trebinja.

Svi mrzitelji i pakosnici na ovoj planeti više od svega mrze nadmoć duha, satkanoj u poruci cijele jedne mladosti… ’’ Sve dok Vrbas Banjalukom teče, Borac živjeće’’.

I živjeće!!!

Nesrećni i moralno bolesni, kojima ništa nije sveto, ma gdje bili, i ma kako se zvali, najmanje je važno kojem bogu se mole ( ili ne mole!), ugasite mržnju, u protivnom: na toj buktinji sami ćete biti spaljeni.

Nepobjediv je Borac, kao što i jeste nepobjediv svaki simbol, on pobjeđuje kroz svoju stogodišnju istoriju čak i kada primi gol više, ili izgubi na penala kao prije tri dana na Farskim Ostrvima. Znate li zašto, zato što je BOrbu (riječ izvedena iz imenice BOrac) stvorila priroda, a mržnju je izumio stvor nalik čovjeku, bio on iz Sarajeva, Banja Luke, Beograda, Zagreba, ili dalekog Vašingtona…