Rukomet, sport kojeg intenzivno pratim još od Atlante 1996. godine. Rekao bih, u top 3 sporta mi je. Nekima grub, dosadan, meni itekako zanimljiv, fascinantan. 

Pisanje  poodavno već nije dio moje svakodnevnice, ali dešavanja u rukometu početkom godine nagnala su me, da kao veliki rukometni zaljubljenik pokušam  na svježinu neki tekst baciti na papir. 

Nakon godina razočarenja, vjerujem da ne postoji istinski zaljubljenik u rukomet srpske nacionalnosti, koji ovih prvih dana 2021. godine  nije osjetio zadovoljstvo. Ono je još i veće, jer se vratila vjera i nada u neke bolje dane srpskog reprezentativnog rukometa. 

Premda su srpski rukometaši nosioci igre u klubovima koji čine krem evropskog klupskog rukometa, reprezentativno, Srbija je zastala u vremenu, te je došla u fazu da se muči sa, uz dužno poštovanje,  rukometnim “anonimusima” poput Belgije, Finske, od kojih je nerijetko i gubila utakmice. 

Velika takmičenja su sve češće izmicala. Ako bi se kad uhvatio zadnji voz koji vodi na  neku završnicu, sve bi počelo i završilo grupnim fazama. Selektrori su se mijenjali kao na traci, otkazi igrača su bivali sve češći, a dubioza u koju je tonuo srpski rukomet sve dublja. 

Za spas je bilo potrebno nešto krupno, čudo, ili čudo nad čudima. Kao mecena, koji je trebao u život vratiti srpski rukomet, stigao je Toni Đerona. Čovjek koji je trenerski zanat učio u omladinskim selekcijama Barcelone. Reprezentativno je sa Tunisom pokorio Afriku, a klupski se skrasio u Francuskoj. 

Njegov debi na klupi nije mogao biti teži, kvalifikacije, dvomeč, protivnik Francuska. Sa jedne strane Srbija u koju je malo ko vjerovao, sa druge strane velesila Francuska, sa, ako izuzmemo Nikolu, svim raspoloživim zvijezdama. 

I desio se Zrenjanin, petog januarskog dana 2021. godine. Srbija je pobijedila  Francusku! Da li je to bio trenutak nadahnuća Srbije, opuštanje i nedostatak motivacije “trikolora”? Slučajnost ili najava nekih boljih dana?

Četiri dana kasnije rivali isti, mjesto radnje Kretej. Srbija vrlo dobra, odlična, Zrenjanin nije bio slučajnost. Srbija ima igru, rezultat, a dočekasmo i to, da, kako legendarni Vujo reče, sudije spašavaju Francusku poraza. U dvomeču, od moguća 4, Srbija uzela 3  boda Francuskoj. Ko bi se tome nadao! Nije loše! Ako je novi početak, bolji nije mogao biti.  

Istina, sve je na početku, ali je Đerona za kratko vrijeme uspio napraviti radikalni zaokret u pogledu igre i pristupa igri. Temelj uspjeha je dobra odbrana, na svaku loptu se ide maksimalno, u napadu brzo, raznovrsno ali i strpljivo. Igra ima glavu i rep! Zajedništvo, borbenost, širina, spoj mladosti i iskustva. Počela je Srbija igrati moderno! 

Konačno se odstupilo od onog staromodnog, sporog rukometa, koji je Srbiju srozao na najniže grane, a kojem je ostala vjerna sve do par dana unazad,  uprkos činjenici što mu je rukometni svijet davnih dana rekao doviđenja. Nekad su strani treneri rukomet učili od Jugoslovena, a sad jedan stranac uči Srbe da rukomet više nije igra u kojoj bek skoči sa 10 metara i zabjje gol, rukomet je danas puno više od toga. Što to prije shvatimo i prihvatimo, prije ćemo uhvatiti priključak za rukometnom elitom. 

Ako se po jutru dan poznaje, shvatili smo i prihvatili, a rezulat nije izostao. Srbija se istegnula u eret, te krenula izlaziti iz ponora u kojem je godinama zaglavljena.

Istina, tek je početak puta, ali je pravac u kojem se ide dobar. Ako se na njemu ostane, ima nade. Dok se nadamo, dvomeč sa Francuskom je pokazao da je srpski rukomet živ...