Foto: ABA liga

Rad rad i samo rad. Samo tako se do rezultata može, ma šta da radite u životu. Nije bitno da li je u pitanju neki sport ili neka druga oblast. Međutim, neki to nažalost očito ne shvataju.

Prije nekog vremena osnovana je unija košarkaša ABA lige a rukovodeći igrači trenutno su Nenad Miljenović i Rade Zagorac. Na prvu to ne djeluje ništa loše. Svaka ozbiljna liga ima udruženje igrača i djelovalo je da ABA i ovim postaje još ozbiljnija. Djelovalo je sve do danas.

Naime, unija igrača izašla je sa određenim zahtjevima. Pa tako se ti zahtjevi odnose na treninge, putovanja i još neke stvari. Unija traži da u dva dana može biti maksimalno tri treninga. Ukoliko su u danu dva treninga tad prvi može maksimalno trajati 60 a drugi 90 minuta. Na dalja putovanja se mora ići avionom a na bliža autobusom, s tim što se svakom igraču mora obezbijediti četiri mjesta. Takođe, domaća ekipa mora obezbijediti energetska pića, voće sa naglaskom na banane za gostujuće igrače. Bilo je tu još nekih stvari ali ovo su najbitnije.

Da skratimo priču, unija igrača želi da se trenira manje. Ovo ne zvuči strašno ako neko u kafanskoj raspravi kaže kako igrači mnogo treniraju. Ali ako profesionalni sportisti ne znaju da samo kroz trening mogu napredovati, onda je to zabrinjavajuće.

Samo zamislite da je neki saigrač došao tokom karijere Rađi, Paspalju ili nekom igraču njihove generacije sa ovakvim idejama. Realno je da bi ga Rađa ''odradio'' kao što je odradio Janakopulosa mlađeg dok je bio u Panatinaikosu pa tom saigraču ne bi ideje sa manje treninga pale na pamet.

Jednostavno, samo naporan rad, litre potrošenog znoja, donose rezultate. Nisu slučajno tokom 90-ih na ovim prostorima bili takvi majstori košarke. Bodiroga, Kukoč, Rađa, Dražen, Stojaković, Divac, Paspalj, Đorđević ma mogli bi u nedogled nabrajati. Svi oni su svoje karijere izgradili na satima i satima napornog rada. A taj rad im se itekako isplatio.

Recimo, Dino Rađa u jednom intervjuu je rekao kako se u Jugoplastici radilo naporno. Međutim, igrači su uvijek sat-dva ranije dolazili na treninge i igrali basket 3 na 3 dok trening ne krene. A kad vidite šta je Jugoplastika uradila i koga je izbacila u košarkašku orbitu, jasno vam je koliko je taj naporan rad bio bitan. Jedini su trostruki uzastopni prvaci Evrope a pri tome toliko majstora košarke je krenulo iz te generacije. Dino Rađa igrao za dva najveća grčka kluba a igrao je sjajno i u Bostonu. Na kraju krajeva, čovjek je u ''Kući Slavnih''. O Toniju Kukoču suvišno je bilo šta pričati jer je, bar po mom skromnom mišljenju, najbolji igrač sa EX-YU prostora svih vremena. Žan Tabak je recimo 1995. uzeo NBA ligu sa Hjustonom a Perasović je sjajno igrao u Španiji. Svi oni krenuli su od napornog i ubitačnog rada i Jugoplastike i dostigli su košarkaške visine.

Kada sagledate te stvari, jasno vam je zašto je unija igrača debelo iskritikovana radi danas upućenih zahtjeva. Najfrapantnija stvar je ta što je Rade Zagorac, uz Miljenovića predvodnik igrača, bio u NBA ligi kratko i vrlo dobro zna koliko je naporan rad bitan i kako se tamo trenira. 

No, nažalost, danas košarkaši na našim prostorima ne žele da rade toliko. Čast izuzecima naravno ali dobar dio njih će radije gledati filmove, serije i igrati igrice, nego što će individualno raditi na vlastitom poboljšanju. LeBron Džejms nije slučajno planina od čovjeka. Čovjek i sa 35 godina trenira svaki dan naporno kako bi ostao u formi. Godišnje samo tri dana ne provede u teretani (rođendani djece).

A našim košarkašima je problem odraditi dva treninga dnevno. Pa da li oni žele napredovati ? Ako žele napredovati i izboriti jak inostrani angažman, kako misle to postići bez treninga ? Uspjeh ne dolazi sam od sebe. Bog može da vas čuva i da bude na vašoj strani ali neće vam ugovor sa Realom, Barsom i Lejkersima baciti sa nebesa. Za takve stvari morate naporno raditi.

Ali, bez želje da ikog uvrijedim, djeluje mi da su neki igrači sa naših prostora izgubili kompas. Neće da rade, sve im smeta a žele velike stvari. Moraju shvatiti neki da nisu LeBroni, Dejvisi, Janisi pa da mogu uslovljavati klubove i glumiti zvijezde. Da bi bili zvijezde, moraju naporno raditi jer još su stari Latini rekli da je trnovit put do zvijezda. A zaista je tako.

I što je najgore, unija igrača ne želi stati na ovom. Postoji ideja da zatraže i zabranu za trenere, odnosno da treneri ne mogu psovati igrače. A rad trenera koji vole ''zagalamiti'' kada treba, govore da je nekad vika pa i malo psovanja dobro za motivaciju.

Ali neki su postali previše osjetljivi. To su neki koji ne mogu istrpjeti niti jednu ružnu riječ pa kad na nekoj utakmici upropaste ključni napad, odjavljuju se sa svih društvenih mreža da ih slučajno neko ne bi kritikovao. A svi žele mnogo i svi misle da su sposobni za mnogo. Ali bez rada i bez želje za treniranjem, ništa se postići ne može. Na kraju krajeva, ako je nekom igraču teško da trenira dnevno nekoliko sati, neka promijeni profesiju. Nije košarka, koliko god bila najljepša igra na svijetu, jedina opcija.

Zato predstavnike unije košarkaša treba podsjetiti na jednu staru izreku. Bez muke nema ni nauke. Uvijek bilo, ma o kojoj oblasti govorili.....