Danas je među ljudima najteže naći čovjeka. Rijetki su svjetionici u masi koju ponese vjetar, spontano gomila se kreće linijom manjeg otpora.
Fudbal je najmanje poštena igra, tu je još rjeđe, pa i teže, sresti čovjeka. Onako uspravnog, karakternog, prirodno obdarenog intelektom da se zlu ne preda, a dobro opomene ličnim nastupom, baš onako kako nas Biblija uči…

Sve gore rečeno može da bude ram za sliku Mladena Krstajića, Zeničanina iz Kikinde, Srbina iz srednje Bosne, nastanjenog u Semberiji, s Beogradom u srcu, ali i poštovanjem prema Banjaluci, Mostaru, Sarajevu, Zagrebu, Skoplju, Podgorici, Bremenu, Moskvi, Gelzenkirhenu, Pekingu… 
Kosmpolita! 

Čovjek koji u životu mnogo prođe i vidi, nagleda se svijeta, ljudi i ćudi, raznih kultura i još više nekultura po kugli zemaljskoj, nije ravnodušan, već je postao imun na gluposti koje nas svakodnevno okružuju u ovom našem omeđenom balkanskom prostoru i ostao naš, a svjetski.

Budalaština nema definiciju, ni krajnji domet, kao što to ima životni rezon u deset tačaka “svete knjige”. U međuprostoru dvije teze Mladen Krstajić se nije ni izgubio, niti je zalutao, rijetko govori, malo se eksponira, ali uvijek mnogo kaže. Makar to bilo i nekoliko rečenica!

Nekada vrhunski defanzivni fudbaler u Evropi, pa kapiten i direktor Partizana, selektor reprezentacije Srbije, predsjednik Fudbalskog kluba Radnik, a prije svega toga ljudina na kvadrat, sačekao je i poslednji metak kojim je Sarajevo željelo da “zapali” tenzije i izazove rat na relaciji Banjaluka-Bijeljina, poslije utakmice Borac – Radnik (2:0). 

Tek poneki fudbaler, razumljivo, iz Bijeljine je emotivno reagovao, ali nije “teško” govorio, trener Mladen Žižović diplomatski pričao, što nije bio slučaj nakon utakmica nepravde protiv Željezničara, Sarajeva, Zrinjskog…  Klub se nije oglašavao ni po kojem pitanju meča u Banjaluci. Ali jeste Fudbalski savez BiH!

-Vjerujemo Fudbalskom savezu BiH, a isto tako ostajemo prijatelji sa Fudbalskim klubom Borac – može da izjavi, jer stvarno tako misli, samo čovjek koji je prosvjećen, fudbalski obrazovan, lijepo odgojen i vaspitan i ljudski nastrojen, prema svakom od bližnjih svojih.

Život ga nije mazio, mnogo je propatio, od izbjeglištva u ranom punoljetstvu, od “stranih” ljudi, stvari, ulica i sokaka, podneblja, do još okorijelije Evrope, uspomene su se samo redale pred očima, ali ne i toplina rodnog kraja koju je, ne zahvaljujući sebi, već ko zna kome, izgubio, zauvijek!
To ga nije pokolebalo. Niti otrovalo mržnjom. Našao je svoj put u balkanskom nemiru duhova, izdigao se iznad svakodnevice, na svakog čovjeka, nebitno je ime i prezimе, gleda isto, svojim očima i ubjeđenjem. Školovao se životno, malo uživao mnogo davao, čak i onda kada nije vrijedilo ništa, polomio je ruku za reprezentaciju smiješnog imena i tužne sudbine – Srbiju i Crnu Goru. Protiv Obale Slonovače, na “Alijanc areni”, u duelu sa afričkim “atletama” borio se do posljednjeg, a onda je morao da izađe jer bi igranje s polomljenom rukom bila ludost.

Na prvi poziv iz Republike Srpske 2011. godine, kao sportski direktor Partizana, sa brojnim obavezama i vremenom “na kašičicu” odazvao se ljubazno da bude predsjednik žirija Izbora deset najboljih sportista u organizaciji “Glasa Srpske”, došao u Banjaluku, uveličao svetkovinu, bez ijednog pitanja koja su mnogi postavljali: gdje mogu natočiti gorivo, šta je i kod koga ručak, jeste li obezbijedili spavanje… Ne, došao je o svom trošku, među svoj narod, i prijatelje… Nažalost, boravak u Banjaluci mu je pokvario tadašnji predsjednik FK Partizan Dragan Đurić, konferencijom za novinare, onako čestit i čist, okovan čojstvom, sa vijencem morala kao lentom, Krstajić je sutradan ujutro odgovorio konferencijom za novinare i podnio ostavku!
Vidjećemo po čemu će, i kako, u Partizanu, za desetak i više godina pamtiti Đurića, a kako i na osnovu čega Krstajića?

Elem, u Radnik je došao tiho, s vizijom, za pet godina je, kao predsjednik, sa svojim najbližim saradnicima, napravio istorijske rezultate: osvojio Kup BiH, izborio istorijski plasman u Evropu, pretplatio se na trofeje Kupa Republike Srpske, osvojio poziciju koja kroz prvenstvo vodi na međunarodnu scenu, bio domaćin u Banjaluci bugarskom Beroeu i slovačkom Spartaku iz Trnave, pobjeda, remi i dva poraza, ali… Radnik je peti klub iz Republike Srpske koji je ugledao evropsku fudbalsku pozornicu poslije Leotara, Modriča Maksime, Slavije i Borca. Bijeljinci su postali respektabilan faktor u Premijer ligi BiH.
Malo li je?

Onda, “Dani fudbala” Republike Srpske u hotelu “Bosna” u Banjaluci, Krstajić po istom šablonu, kao i 2011. godine, došao ne da bi “nekoga povukao za rukav” već da bi strpljivo ispunjavao želje ljubiteljima fudbala i zanesenjacima, ali i ponekad “dosadnim” novinarima koji žele da čuju pokoju od selektora Orlova, a on ljubazno, s osmijehom, odgovara svima i staje da se fotografiše i bude saučesnik u brojnim “selfijima”… 

Sa kormila fudbalske reprezentacije Srbije otišao je tiho, bez pompe, kao što je i došao. Pomirio se sa “sudbinskim činjenicama” da je to sve “volja Onog gore”, zato i jeste drag i omiljen među ljudima, jer je čovjek. U svakom obliku te riječi.

Takav je Mladen Krstajić. Spontan i pozitivan, fudbalski opredijeljen i ljudski nastrojen. Širokog osmijeha i bratskog zagrljaja. Svako bi ga za rođenog brata poželio, ali za te stvari, svako od nas, treba da bude dostojan!

Riječi smirivanja situacije koje je rekao Mladen Krstajić, na Mitrovdan, Ljeta Gospodnjeg 2019. su jasan putokaz kojim putem fudbal u ovoj nesrećnoj zemlji treba, pa i mora, da korača. I ne samo od Novog Grada do Trebinja, odnosno od Bijeljine do Neuma, ili od Save do Dalmacije, od Bihaća do Drine, komlikovano je to za mnoge, već i u Vojvodini koja je fudbalski podigla Krstajića u svom gradiću zvanom Kikinda, Hrvatskoj u kojoj ima brojne prijatelje, a među prvima je Ivan Rakitić, do Njemačke u kojoj je i polomio ruku za Srbiju i Crnu Goru, sve do drugog i trećeg svijeta u kojem je pokazao, kao jedinka, dostojanstvo slovenskog naroda, miroljubivog i za ljubav opredijeljenog!
Jedan je Mladen Krstajić.

Čovjek osmijeha. Malo riječi. Snažnih poruka. I nepokolebljivosti.

Ljudina na kvadrat! 

Gdje su nestali ljudi kao što je Mladen Krstajić?
(P.S. Kad bi medicina mogla da nam pomogne da po šablonu Mladena Krstajića napravimo kopije koje će da, pored fudbala, u prvom redu, spasu današnje čovječanstvo!)