U vremenu kojeg živimo, gdje sve jeste i ništa nije, život Mladena Bojinovića Bakera, velikog evropskog rukometnog asa, dječaka iz banjalučkih Hiseta, sportski rođenog u rukometnom klubu Borac, očit je primjer da ljudsko trajanje može da bude i drugo i drugačije.

Bojinović je izrastao, prije svega, u ličnost, pa tek onda u rukometnog velikana znanog i poštovanog u svijetu , mimo grada svog rođenja i kluba kojem je poklonio svoje srce, dakle Banjaluke i Borca, a ni jednog ni drugog nikad se nije odrekao , šta više....

Zvanično je 2001. godine na Prvom izboru sportiste Banjaluke proglašen i za prvog sportskog Ambasadora grada . Borac je, opet, ostao golema žal, čak i veliko razočarenje, odrekao ga je se kad mu je bilo najteže. Poslije 10 i više godina, Bojinović i Borac su se susreli, ali tada Borcu nije trebao Bojinović, a pogotovo Bojinoviću nije trebao Borac. Život je  baš neizvjesno putovanje.

Svijetao lik, koji je stalno bio uz njega, koji mu je obogatio život,  je njegova majka, Ljilja, kao svojevrstan anđeo čuvar. Na žalost preminula je prije reda i prije vremena, za Bakera je ostala svetionik koji se ne gasi i neće se za sva vremena  ugasiti.

U dnevniku koji svakodnevno bilježim daleke 1993. godine zapisao sam i slijedeće:

''Zlatna banjalučka rukometna nit, kao svaka planetarna vrijednost,  s vremena na vrijeme se krunila, ponekad i lomila. Poruka duže od priče.

Sjećate li se storije o rukometnom virtuozu rođenom Banjalučaninu Bogdanu Bogdi Cvijetiću, koji je tamo 50-tih godina, umjesto svojim sugrađanima rukometno zadovoljstvo donosio Beograđanima, Francuzima, Švajcarcima, cijeloj rukometnoj Evropi. Proglašen je za najboljeg rukometnog igrača planete , na prvom Svjetskom šampionatu u rukometu.

Pet decenija kasnije, tužna rukometna priča  se ponovila sa Mladenom Bojnovićem Bakerom, dijete sa Hiseta. Majka Ljilja nekada bila gradski ukras zavapila je:

-Zar u ovom gradu i u Borcu nema mjesta za našu djecu!

Mali Bakero, pionir i junior Borca, kada je stasao za prvotimca ostao je gotovo na ulici, a onda kreće njegov put u nepoznato, koji će ga kasnije ovjenčati slavom...''

Bilo je mnogo verzija na koju stranu je tada Bojinović otišao, a u serijalu RMD produkcije ''Bili su rukometni anđeli'' izjavio je:

'' Prvo sam otišao u Jagodinu. Tamo je bila sjajna mlada ekipa. Igrali smo odlično. Oduševljavali smo cijelu Srbiju. Jagodina je postala svojevrstan rukometni centar. Poslije sam prešao u Partizan, pa u bijeli svijet, sa najdužim stažom u Barseloni i Monpeljeu.  U međuvremenu nosio sam dres Savezne Republike Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, Srbije...To su bili nezaboravni dani. Na utakmicama u Beogradu okupljalo se po šest, sedam, osam  hiljada ljudi, a tek kakvu su atmosferu u niškom Čairu stvarale Meraklije. Srce mi je bilo ispunjeno do kraja  i to će mi  ostati najljepši dani iz moje sportske karijere''.

Danas je Mladen Bojinović Bakero uspješan poslovni čovjek, sa oreolom rukometaša svjetske slave. Porodičan je čovjek, ima troje djece. Živi na relaciji Banjaluka, Pariz, Monpelje , Francuska, Republika Srpska.

Tražio je i bez ičije pomoć, izuzev pomenute majke Ljilje,  pronašao je svoj smisao života. A ko to uspije, kao što je uspio Bakero, taj zna zašto se i rodio.

Dobar dan i dobro došao u svoju Banjaluku i Republiku Srpsku Mladene Bojinoviću Bakero.