Veoma lijepa i zanimljiva priča nam stiže iz Trebinja. Razgovarali smo sa Milenom Nikolić igračicom Njemačkog SC Sanda i kapitenom reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Milena Nikolić rođena je 6. jula 1992. godine. Prve fudbalske korake napravila je u ŽFK Leotaru 2002. godine, a tu se zadržala osam godina. Zatim prelazi u Ekonomist iz Nikšića gdje se zadržala jednu sezonu, potom odlazi u Srbiju gdje nastupa za Mašinac, sa ekipom iz Niša osvojila je Kup Srbije , a njena nova distanca bila je Subotica, sa ekipom Spartak je učestvovala u Ligi šampiona i bila prvak države, tu se zadržala tri i po godne, a od 2016. je član Njemačkog SC Sanda. Do sada je odigrala 50 utakmica i postigla 12 golova. Od 2007. godine je standardna članica ženske "A" reprezentacije Bosne i Hercegovine, za koju je odigrala preko 70 utakmica i postigla 23 gola.

Zašto ste se opredjelili da igrate fudbal, ko vas je nagovorio, kako je to počelo?

- Nije me niko nagovorio, tačnije ja sam nagovorila oca da se upišem čim sam čula da u Trebinju postoji ženski fudbalski klub. Moja ljubav prema fudbalu je počela mislim od kad sam se rodila. Mama mi često priča jos dok sam beba bila i dok nisam prohodala pravila bi loptice od papira i puzajući ih gurala kroz kuću. Kako sam odrastala tako sam uz braću sve više igrala fudbal što u dvorištu tako i u ulici sa ostalim dječacima. I jednog dana me je tata odveo da se upišem u ŽFK Leotar iz Trebinja i od tada pa sve do danas nisam prestala igrati fudbal.

Kako ste se osjećali u svom prvom klubu?

- Kao što sam navela moj prvi klub je bio ZFK Leotar iz Trebinja. U njemu sam provela 8 godina, i to je klub u kojem sam se ja najviše zadržala. Ja sam u Leotaru počela igrati već sa 9 godina, bila sam možda i najmlađa članica kluba. Svoje djetinjstvo sam provela u tom klubu, gdje sam stekla i prijatelje za cijeli život. Tada su uslovi u ženskom fudbalu bili dosta lošiji nego danas, i mi smo se držali zajedno kao jedna porodica i fudbal igrali iz ljubavi i družili se. Za taj klub me vezuju samo lijepa i pozitivna sjećanja. Vi ste i kapiten reprezentacije BiH.

Kakav je to osjećaj igrati  u reprezentaciji ?

- Za svakog sportistu, bilo kojim sportom se bavio, je velika čast i zadovoljstvo braniti boje  države pa tako i za mene. To je osjećaj koji se ne može opisati riječima. Takođe za mene je velika čast i privilegija biti kapiten reprezentacije, kao i velika odgovornost, i ja ću dati sve od sebe da opravdam kapitensku traku, kako na terenu tako i van terena.

Vi trenutno nastupate u Njemačkoj ligi tri sezone, kakvi su tamo uslovi za igru, kakva je razlika u Njemačkoj i u klubu u kojem ste proveli početak karijere?

- U Njemačkoj je jako dobro organizovan sistem cijele države, pa samim tim i sport i ženski fudbal. Uslovi za igru su stvarno dobri, ali isto tako je i jako naporno. Svaka utakmica je, biti ili ne biti, što bi se reklo. Svaki tim je dobar i svako svakome može pomrsiti račune. Možda je najveća razlika između ta dva kluba baš ono sto sam spomenula na početku. U Leotaru se fudbal igrao prije svega iz ljubavi i zadovoljstva, a ovdje je to prije svega jedan ozbiljan posao kome se moraš posvetiti kao i svakom drugom ako želiš da uspiješ. A pored toga kada sam ja počela da treniram fudbal, tada se u ženski fudbal jako malo ulagalo, i u BiH je postojalo samo par klubova. Dok se danas u BiH situacija dosta promjenila, ženski fudbal u BiH napreduje, i dosta je više klubova i dosta se vise i ulaže, a i dosta više se prati ženski fudbal u odnosu kada sam ja počinjala. Tako da je velika razlika kakav je ženski fudbal bio u mom prvom klubu i kada sam počela u odnosu sa današnjim ženskim fudbalom u BiH, a kamoli u Njemačkoj.

Da li postoji neki san koji vam se nije ostvario i šta je to što bi ste još željeli?

- Pa sigurno da postoji dosta toga. Ali neka to ostane kao tajna, da se ako Bog da i jednog dana ostvari. Za kraj imate li neko preporuku za još brži razvoj ženskog fudbala na našim prostorima? - Moja preporuka je ta da se radi kvalitetno i u kontinuitetu, što bi se reklo red, rad i discipli na, kako u klubovima tako i svaka djevojka koja se bavi fudbalom individualno dodatno da radi na sebi. Samo tako može doći do napredka, što lige, a takođe i naše reprezentacije.

Milena Nikolić, plavi dres