Zaboravlje je ulica u dva pravca; zbog toga u životu treba da se pamti!
Upravo zato, i još mnogo čega drugog, Bokserski klub Slavija ostao je pojam u banjalučkom sportu sve do ovog vremena. 
Od prvog dana, danas već daleke 1961. godine, kada su formirani u okviru istoimenog ugostiteljstva u banjalučkom privrednom gigantu “Čajavec” držali su se ljudskog i Božjeg pravila: uslov da čovjek, samim tim i klub, bude častan, jeste da drži riječ!
U Slaviji su je držali, zahvaljujući i vodećim ljudima kluba, i po tome bili čuveni u bivšoj Jugoslaviji. Od “čika Jovice” Jovana Jovice Cvijetića, pa kasnije Gojka Krstanovića, Šefika Žiška, Vite Gnjatića, Voje Prnje, Kazimira Sarića, Tofke Avgana, Dragana Batara, Nebojše Radmanovića, zaključno sa Blažom Buljićem, koji su godinama bili na čelu kluba, a pratila ih je armija entuzijasta, znanih i neznanih, koji su, svaki u svom domenu rada, usmjeravali Sredoja Zekanović, Tomo Palankin i Adem Tatarević.
Ta i takva Slavija, sa pominjanom filozofijom života i rada i mogla je da preživi na samom svom početku 1963. godine kada je na ringu u Sarajevu njen bokser Muhadžeri izgubio život! Snažnim udarcem bokser Partizana pokosio je Muhadžerija, on se stropoštao na pod i više nikada nije ustao!
Uslijedila je hitna inspekcija nadležnih službi: UDBA, milicije, ljekarskih komisija… cijelo rukovodstvo Slavije bilo je pod prismotrom! Detaljna analiza je pokazala da je klub poduzeo sve što je bilo u njegovoj nadležnosti: od zdravstvene zaštite, obaveznih ljekarskih pregleda, pojačane ishrane za takmičare, adekvatne sportske i zaštitne opreme i stradanje Muhadžerija je okvalifikovano kao nesrećan slučaj! Da je onda, u onom ozbiljnom vremenu šezdesetih godina minulog vijeka, pronađen i najmanji klupski propust, niti bi u Banjaluci bilo više boksa, ni Slavije, a neki bi možda završili i u zatvoru!
Tako dobro organizovana Slavija, sa iskonskom sportskom zvijezdom vodiljom, mogla je da iznjedri u svakom svom periodu male-velike asove koji su, “plemenitu vještinu” do gornjih granica popularisali među Banjalučanima. Godine 1974. podarili su joj i titulu šampiona Jugoslavije, kada je Jugoslavija bila svjetska bokserska velesila! 
Duga je lista tih malih-velikih asova: Dragan Batar, Mijo Andrić, Sretko Tešić, Satko Glamoč, Vlastimir Barbarez, Željko Košpić, Edo Dervoz, Veljo Joković, Miljenko Rubelj, Fadil Bašić, Zdravko i Zvonko Pala, Mirko Jokić, Viktor Homa… sve do bokserskih velikana Marijana Beneša, Radovana Bisića, Dragomira Vujkovića i Antona Josipovića, koji su u dresu reprezentacije Jugoslavije osvajali evropska, svjetska i olimpijska odličja, a kruna tog trijumfa jednog predanog i poštenog rada, kroz godine i decenije, bila je olimpijska zlatna medalja Antona Josipovića u Los Anđelesu 1984. godine.
Zbog toga, Slavija je bila i jeste nešto posebno u banjalučkom sportu, to treba da bude i u sadašnjem i u budućem vremenu, bez obzira što olimpijski boks, ugrožen gladijatorskim borilačkim vještinama, polako silazi sa velike svjetske sportske scene.